недеља, 19. август 2012.

IGRA






Crveni, ne od stida,
od žara koji iz nje plamti.
Pružila je grane, kao ruke
ka nebu, oblacima da maše
tim maramama paperjastim.
Vrti ih kovitla u igri kolovođa,
vitkih jablanova kraj puta.
Izvijaju se i njišu kao uspomene,
promiču u hodu nestaju, ne zaustavljene.
Izdvojene iz šume, kao iskrice vatrene,
lete visoko i nestaju, kao dan u sutonu.
Vrelinu je umirila, rekom se umila,
pesmom se zrikavca uspavala.
Ušuškana večernjim povetarcem,
šuma na obali u očekivanju jutra.

Нема коментара:

Постави коментар