
no sad
prepoznaćeš to po mom hodu
po mom luckastom mahanju rukom
po mom milom šuškavom glasu
po užarenom pogledu od meda.
Jednom ću te voleti više
i daću ti parče svog hleba
pokloniću ti ceo svoj jastuk
i onu poslednju skicu tvog lika
nažvrljanu u svesci za neki dosadni predmet.
Jednom ću te voleti više
prepoznaćeš to po bulevarima
velegradskim
i stolicama i tamburama kafanskim
i po onoj kaldrmi boemskoj
kad te obgrle kao da su ti otac i mati.
Jednom ću te voleti više
od ovog aprila u boji zrele kruške
i od svake ptice što naš sokak opevava
od knjige i kafe u kišna jutra
i od sunca posle kiše.
Jednom ću te voleti više.
I ko zna, možda ćeš svakoga dana
misliti da se ja to zaljubljujem
u tebe kao prvoga dana...
A zapravo, lažem,
ne mogu te voleti više.
Od ovog koliko te volim sada.
Нема коментара:
Постави коментар